kao s reklama...
Sanjala sam je jutros, svaku malu mi se vrati u život, i svaki puta je lijepa i zgodna, jutros sam joj rekla da je lijepo mršava, ona meni da sam isto, mršava, onda mi se opet učinila glupastom, ustvari, i jest glupasta, to je jedino što me odbija, iako, ne znam što je to, što me toliko privlači. Kod žena, najveć ljepota, kod muškaraca, najveć intelekt. I poneka trbušna pločica, ali samo u tihoj pratnji glasne inteligencije. Ne razmetljive i preglasne, jer to nije u skladu s intelektom. Možda sam opsjednuta. S njom. To zato jer više nismo prijateljice i jer se više ne mogu prisjetiti kako me njena glupavost hladila, sad su ostale samo slike, na slikama je svijet, jelte, puno ljepši, jerbo se trudimo jako prikazati ga takvim. Jer, ustvari, nije, nimalo lijep. Neki ljudi imaju to nešto, u pokretima, u držanju, u načinu na koji uređuju svijet oko sebe, u patetičnim pokušajima da vide samo lijepo, u grimasama, u načinu na koji slažu boje, u želji da stalno budu sretni i da se stalno smiju, to nešto skroz nezrelo i djetinjasto, sve to što se ne da raščlaniti, ali oće zazvat neke emocije, neki ljudi privlačniji su od drugih. Kako kome, nekome, uvijek. Da, vjerojatno sam opsjednuta s njome. Vidjela sam da ima dijete. Zamišljam kako ga stalno presvlači i trudi se da izgleda lijepo i slatko. I kako jako pazi da i ona izgleda lijepo. I stan. I auto. I muž. I biciklo. I ulaz u zgradu. Zamišljam kako je cijeli njen svijet jako lijep. I kako joj je sigurno lijepo u tom svijetu. I kako pokušava nešto pametovati o pravdi i nepravdi, i kako sama sebi daje previše kredita, i kako, svjesna da je lijepa, misli pritom i da je pametna. A nije. A nije ni važno. I onda, opet, savršena frizura, počupane obrve, uređeni nokti, prstenje, narukvice, nokti na nogama u skladu s maramom na glavi, sjenilo u skladu s majicom, gaćice, grudnjak, čarape, vjerojatno isto. Cipele, oh, cipele... I sve tako.
Da, sigurno sam opsjednuta njome. Kao i ona sama sa sobom. Trebala bih napisati pjesmu o tome.
Jučer je dan otišao skroz. Svijet se nemilice i dokraja okomio na umrlog dječaka. Slika je postala ona grozna riječ, viralna, a umjetnici krenuli intervenirati, dodavali dječaku anđeoska krila i svašta nešta. Dokrajčila me ona na kojoj je umjetnik nacrtao kita, delfina, pingvina, kornjaču i poneku srdelicu kako su se okupili oko dječaka, pa plaču. Kako je kratko prikazano to životinjsko pamćenje gdje su zaboravili na sve harpune kojima su ih probili, i sve sapune u koje su ih pretvorili, i svo vruće ulje na koje su ih bacili, pa se sad okupili oplakivati ljudsku sudbinu. Jer se isto tako ljudi okupljaju i plaču za njihovom djecom. Stvarno. Umjetnici su isto ljudi, a ljudi su, ono, govna, što očekivati. Mrtvo dijete za vlastitu promociju. Podsjetilo me to na osamdesete, zlatno doba emtivija, i onih nekih, kakti reklama, bila je jedna, vjerojatno od zelenih, završavala je fotografijom zemlje iz svemira s koje se čuje gomila ljudskih krikova. To je to. Ljudi koji kriče, proždiru jedni druge, dižu ruke prema nebu i zapomažu. Cijelo vrijeme tako. Na grubim i finim razinama.
Počeli smo planirati opet neki veliki bijeg na zimu. U daleke tople krajeve. Počelo me prati malo da nemamo pravo. Biti sretni i uživati dok toliko ljudi pati. Nemamo prava uživati na plaži, jer plaža više nije mjesto za uživanje. Nemamo prava sretni putovati, jer putovanje je očajni potez nesretnika. Nemamo prava biti sretni. Kako se uopće zarađuje pravo na sreću? Samo se rodiš i to je to... Vjerojatno. Ili se uključiš u akciju pomaganja da opereš savjest, i onda opet možeš uživati pravom pravednika. Veliju da ima par vrsta ljudi koji osjećaju nešto za druge. Oni neki koji se boje za sebe, i oni neki, koji zbilja, zbilja to mogu, osjetiti tuđu nevolju i jad, bez da pritom misle na sebe.
Vjerujem da su ljudi roboti. Ne onako od metala, nego od finih stanica, živi, ali, opet, programirani roboti. Ograničeni svojim osjetilima, iskustvom i kapacitetom matične ploče. I da im se zato nemre niš zamjeriti. Nego se pridružiti skupini. U borbi za vlastitu sreću penjati se preko drugih i kričati jako, jako, da cijeli svemir čuje. Kao na mtv reklami...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
04.09.2015. u 10:22 | 4 Komentara | Print | # | ^