rano ranila
Ponedjeljak jutro, buđenje teško, zimi zima a uleti vruće, obukla sam, u jutarnjem bunilu, samo jednu tanku majicu ispod jakne da se ne preznojim, i debele podgaće ispod trapki da mi se bataci ne smrznu, a i guzica, i oni, jajnici (čini mi se da je sav onaj zatvor i muka isusova s gasovima i nadutošću, uzročno posljedično povezan sa starim jajima i simulacijom ovuliranja, uglavnom, fin je osjećaj onojednom kad jajnici miruju), navukla svoju mudžahedinsku kapicu, radi koje me cestovna ekipa, nekako, više, il poštuje, il se boji, ili mi se samo čini da autisti imaju više poštovanja prema biciklisti kad se vozi po ovoj hladnoći, nego inače, sretno, skromno i ponizno stigla na svoj, onaj, posao, pomirila sam se, valjda, sa svojim usranim poslom, usranom samom sobom, i sa svime time što sam u svojem životu proglasila usranim, pa sam onda poludila, zaključila da imam puno para na računu i naručila iz engleske da mi pošalju dva para finih cipeletina na velikom sniženju, jednu pumpicu za čišćenje objektiva, i jedne vruće pantalonice za vruće ljeto. To jer se vruće hlačice najveć isplati kupovati kad je hlaadno, i obrnuto. Sve je najisplativije i najpametnije kad je van svake pameti i razuma. Kad je najneočekivanje, ukratko. Blitzkrieg pali u svakom pogledu i slučaju.
A još prije velike agresije na velika sniženja, kupila sam i jedan tiket za pregled kralježnice, to ono nešto što se nudi u tričetvrt cijene e samo da bi bilo prometa, pa se možda koji pacijent-mušterija ulovi. Zajedno s krizom u zdravstvu, te ponude dana su krasno jedno rješenje za sve oblike hipohondara. Ono, ne moraš nagovarati svojeg doktora da ti nije dobro, a ta stotina kuna mjesečno za privatni pregled, namjesto onog, dopunskog zdravstvenog, se ne čini tako strašnom cifrom za umirivanje vlastitih strahova. Pa hajd, malo da se umirim, a malo možda i nađu nešto na vrijeme, zlunetrebalo. Ako i ne nađu, makar ću neko vrijeme imati lijepe cipele. Vin vin!
Onda se ludilo nastavilo pa sam se javila raditi dobrovoljno na poboljšanju života biciklista u ovom antibiciklističkom okruženju. Trebala bih se pokazat na nekim sastancima. Taj dio me muči, sve ostalo oke.
Mužjak će njrgat, on ne voli kad volontiram i kad ne naplaćujem ono što radim. Već dugo vremena ne radim stvari koje me vesele. Jedini način da ih radim i da se pritom osjećam neopterećeno, jest taj da ih ne naplaćujem. Bit će da je to do, onog nekog, samopouzdanja i samopoštovanja, no, lakše mi je raditi stvari za koje me ne plaćaju, manje je presinga, čist sloboda.
A od slobode nemreš živjet. Moeš umrijet. Slobodno.
Ponedjeljak.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
26.01.2015. u 14:10 | 7 Komentara | Print | # | ^