Nekretnina na hrvatskom se zove nepokretnost na srpskom
To možda pomaže srbima da se čim manje zadužuju, nekako mi nikako ne zvuči privlačnim potrošit silne novce na tu nepokretnost, a i jednom kad ju stekneš i kad se pohvališ da imaš nepokretnost, to ne zvuči kao nešto što bi si itko poželio.
Ili još gore, kad svjesno odlučiš da ćeš sljedećih trideset godina otplaćivati dug na nepokretnost. Namjerno.
Milumajku to svejedno nije omelo da se baci u nabavljanje nepokretnosti u susjednoj zemlji, jer to je njoj rodna gruda i rado bi tamo imala svoje nepokretno mjesto. Iako jedno već ima, ali to je staro i olinjalo, a i tamo se porez ne plaća na prvu nepokretnost.
I opet zavrzlame na vidiku....
Odlučila sam više ne biti dole, nego otić gore. I tamo ostat, zauvijek, ili što duže, po mogućnosti. Iako, primjetila sam, starijim ženama ne priliči biti gore, sva ta koža s njih želi onda jako otić dole, i nije neki prizor. Prežive ga samo najsamouvjerenije.
I nije neka svijetla budućnost.
Opet ja.
Mužjak pije puno zelenog čaja, i onda kad je gore, ne visi jako, jer je jako hidratiziran.
Kažu da zeleni čaj nije baš najbolji za prostatu.
Mužjak mora stoga na kontrolu.
Ozbiljnu kontrolu.
Mene je, koža koja visi, prvi puta zgrozila na zaslonu fotoaparata. Tamo sam prvi puta vidjela to neko poznato, a odjednom naborano i umorno sivo lice. Bila je i zima i sve je bilo sivo i tužno. Nos crven. I nije neki prizor. Stara alkoholičarka škilji da vidi što je to uslikala. Kao neki ćirak u staklenu kuglu budućnosti.
Bili smo ovaj vikend, u subotu točnije, malo vani, šetnjica i to. Cijelo ljeto je prošlo a da nijednom nisam prošetala sebese ljetnim blatogradom, jedinim godišnjim dobom kad mi je lijep i privlačan, i eto. Prolazili smo onda pored svih tih terasa i kafića, tamo su sjedele napirlitane, dozlaoga napirlitane curke, žene, buduće kraljice, glumile da imaju nešto jako važno, najvažnije na svijetu jedna drugoj reći, a krajičkom oka vrebale tko ih vreba, da li ih vreba, i da li dobro sjede, i tko zna jesu li se dobro obukle i da li su privlačnije od te njihove prije s kojom glume izlazak u rangu sastanka na vrhu kojim riješavaju goruća pitanja ekonomske krize, izmorio me sam taj pogled na cijelu tu prozirnu maskaradu, kako li im se samo, pobogu, da sve to?
A ustvari, nikad mi to nije išlo, to pirlitanje, ne bih znala to izvesti, a da se pritom ne osjećam strahovito glupo i unaprijed osuđenom na propast. Vjerojatno nedostatka ljepote radi. Ili samo nedostatka samouvjerenosti radi. Ma ne, jebate, ta gluma, to zbilja vrijeđa... Izlasci su mi bili patnja svoje vrste. Sve dok nisam otkrila alkohol. Onda su konačno postali prava zabava svoje vrste. Zgražanje nad žemskom koja pije umjesto da se pirlita i silno pazi na svoj ugled, držanje i dostojanstvo, samo je još više pojačavalo zabavu.
Kažu da tinejđeri koji bježe u alkohol su, ustvari, depresivni tinejđeri, kod kojih depresivnost nije nikada prepoznata, pa čak ni onda kad odjednom postaju druželjubivi veseljaci.
S bocom u ruci.
Sreća da više ne moram izlazit. Sreća da imam gdje provoditi večeri. Sreća da ne moram glumit nekoga tko se silno zabavlja, ili pozorno sluša tu neku priču koja se priča samo zato da bi se odglumilo kako minjak i brižljivo našminkano lice, nisu sve što se ovdje nudi. Nego i ta pamet, naravno.
Napor taj život.
Odlučila sam otić gore.
Imam puno posla.
Oznake: up up up
01.09.2014. u 20:45 | 7 Komentara | Print | # | ^